srijeda, 5. siječnja 2011.

NAPOKON SU PRONAŠLI ELIKSIR MLADOSTI- koliko možemo živjeti

Eliksir mladosti

Ako je u pravu genetičar s Cambridgea koji tvrdi da će se ljudi uskoro moći pomlađivati i živjeti tisuću godina, diktature će trajati nepodnošljivo dugo a vjerojatno ni svi ljudi neće imati pravo na djecu
Zamislimo ovakvu situaciju: u klubu u evropskoj metropoli upoznaju se privlačna mlada žena, koja izgleda kao da je u ranim dvadesetima, i zgodan muškarac za kojega bismo dali ruku u vatru da nije stariji od 35 godina. Sviđaju se jedno drugome, truse koktel za koktelom, a muškarac nešto šapće ženi na uho dodirujući svojim usnama njenu kosu. Uglavnom, završavaju u krevetu sa snježnobijelom posteljinom te dugo i strasno vode ljubav.
Pravo na reprodukciju vjerojatno bi imali samo izabrani, a to neodoljivo podsjeća na III. Reich i genetske eksperimente s arijskom rasom Diktatori i vladajuća oligarhija živjeli bi zapravo vječno i donosili zakone o kontroli rađanja, rasplodu i redukciji ljudskih bića na Zemlji Ujutro, dok u krevetu jedu voće jer su se pušenja već davno ostavili, ona pita: “I? Koliko ti je zapravo godina?” On je pogleda svojim vragolastim crnim očima, sažvače komadić jabuke i odgovori: “500. A tebi?” Ona se nasmije, odgrize vrh banane besprijekorno bijelim sjekutićima pa odvrati: “850. Mogla bih ti biti majka. Radim kao učiteljica. A ti?” “Ja studiram”, odvrati mladić. “Ovo mi je već peti faks. Ovaj put bit ću arhitekt.” “Ja već 400 godina radim u školi. Sviđa mi se taj posao. Imam još 100 godina do mirovine.”
Ovakav razgovor mogao bi se voditi u nekoj od europskim metropola još u ovom tisućljeću, kako tvrdi engleski znanstvenik Aubery de Grey, vodeći teorijski genetičar s Cambridgea, koji proučava starenje i tvrdi da smo na pragu velikog znanstvenog otkrića: terapije protiv starenja. De Grey kaže da će čovječanstvu za najviše 30-ak godina biti dostupna terapija kojom se mogu zaustaviti procesi starenja, ali i potaknuti obnova stanica, što će izazvati efekte fizičkog pomlađivanja. Budući da nije riječ o biblijskom čudu ni o čaroliji, nego o utemeljenoj znanstvenoj teoriji, tako barem tvrdi De Grey, čovjek se neće moći pomlađivati neograničeno, nego će se netko tko je, primjerice, doživio 50 godina, moći pomoću terapije vratiti u vrijeme neposredno poslije puberteta, dakle u dvadesete godine, ali ne i u djetinju ili adolescentsku dob. No i tih 20-ak godina zvuči iz ove naše perspektive kao najljepša čarolija. Prema tim predviđanjima, životni vijek čovjeka primjenom spomenute terapije produžit će se relativno brzo na nevjerojatnih 1000 godina. Ako su ove teorije zaista znanstveno utemeljene, čovječanstvo se upravo približava svom davnašnjem snu: eliksiru vječne mladosti. Jer, ruku na srce, jedan je milenij iz ove naše ljudske perspektive strahovito dugo vrijeme, čitava vječnost.
Potraga za vječnim životom jedna je od konstanti razvoja ljudske civilizacije i u praksi se obično realizirala kao mitska priča, religijska predodžba, epska priča, bajka ili znanstvenofantastični tekst. Potragom za produljenjem ljudskog života podjednako su se bavile i religije i alkemija, znanstvenici, pisci, filozofi, teolozi, ali i šarlatani i varalice. Eliksir vječne mladosti svakako je jedan od najtraženijih napitaka u povijesti ljudske imaginacije. Međutim, nitko ga dosad još nije našao. Upravo zato teško je vjerovati jednom razbarušenom bradatom teoretičaru koji je, čini se, bajku ili utopiju samo pretočio u znanstveni jezik i obećava nam život vječni bez Boga. Dugovječni život samo po čovjeku i kao rezultat njegova znanstvenoga genija.
Čini mi se posve vjerojatnim da će se i Aubery de Grey pridružiti plejadi onih koji su hrabro, ali uzalud i pomalo suludo posvetili život tražeći eliksir vječne mladosti ili kamen mudrosti. Iskustvo nas uči da se takva otkrića jednostavno ne događaju i da je produljenje ljudskoga životnog vijeka rezultat brojnih faktora i da se upravo produžujući život, što se zapravo stalno i događa iz generacije u generaciju, suočavamo s nizom dosad nepoznatih ili rijetkih bolesti ili poremećaja. Produljenje života je rizik u zdravstvenom smislu jer ne znamo što nas čeka, recimo, poslije navršene petstote godine. Ako je de Grey šarlatan ili luđak, stvari su na mjestu, očekivane i jednostavne. No što ćemo ako nije?
Tek u tom slučaju nastupaju pravi problemi. Zamislite da se odjednom moramo suočiti s činjenicom da ljudi žive 1000 godina. Ideja je toliko privlačna i fascinantna da je nitko neće odbaciti. Međutim, zaustavimo li starenje, čitav bi se pothvat mogao pretvoriti u jednu od najvećih katastrofa u povijesti čovječanstva. Biološke i civilizacijske promjene bile bi nesagledive. Na socijalnom planu bio bi ukinut jedan od posljednjih kriterija po kojima su ljudi jednaki: smrt. Već i ovako životni vijek bogatih neusporedivo je dulji od onoga u siromašnim zemljama. Pronađe li se terapija pomlađivanja, tisućljetni život vjerojatno bi bio privilegij bogatih i iskaz nepojmljive sebičnosti. Dugovječnost vjerojatno ne bi bila masovna. Međutim, kad bi terapija i bila dostupna većini ljudi, suočili bismo se uskoro s rigoroznom kontrolom rađanja jer Zemlja i ovako postaje pretijesna za sve nas. U tom slučaju ne bi svatko imao pravo na reprodukciju, nego, vjerojatno, samo izabrani primjerci, a to neodoljivo podsjeća na III. Reich i genetske eksperimente s arijskom rasom. Posve je vjerojatno da bi se ubrzo pojavila i potreba za bezbolnom redukcijom broja ljudi na svijetu, što također podsjeća na Hitlerove logore. Diktatori i vladajuća oligarhija živjeli bi vječno i donosili zakone o kontroli rađanja, rasplodu ili redukciji ljudskih bića. Danas se možemo tješiti da su diktature limitirane jednim ljudskim životom od 80-ak godina. Terapija pomlađivanja pretvorila bi povijest u nepojmljivu katastrofu. Doveli bismo se u situaciju da nam 1000 godina živi omrznuti diktator, nepodnošljiva svekrva ili bogata tetka bez djece čiji smo jedini nasljednici. Naime, kao što se bojimo vlastite smrti, mi valjda s istim intenzitetom ponekad očekujemo tuđu smrt, iako smo to samo vrlo rijetko spremni priznati. Uostalom, smrt valjda i postoji da bi iza nas došli oni drugi, bolji. Utoliko je i borba protiv smrti, paradoksalno, jednim dijelom i borba protiv napretka ljudske rase. O tom bi paradoksu znanstvenici trebali ozbiljno razmisliti.

Nema komentara:

Objavi komentar