UPOZNAJTE SVEMIR

Foto: NASA, ESA, M. Livio & Hubble 20th Anniversary Team (STScI)

SVAKE godine, opservatoriji sa Zemlje i iz svemira, svemirska stanica i amateri astronomi zabilježe tisuće nevjerojatnih fotografija zvijezda. Slike su sve bolje, a kako tehnologija napreduje, pretvaraju se u pravu umjetnost.

Iz hrpe od otprilike 1000 fotografija trebalo je izabrati najbolje, ravnajući se ljepotom, ali i sadržajem, koji mora biti zanimljiv i prikazati vam nešto novo i nevjerojatno. Astronomija je jedna od rijetkih znanosti koje mogu biti lijepe oku i zanimljive umu, pa evo nekih od najboljih fotografija ove godine.

Ljepota kuglastih zvjezdanih skupova

ESA, Hubble, NASA

Kuglaste skupove čine stotine tisuća zvijezda naguranih u zgusnuto klupko, od kojih svaka kruži oko središta skupa kao planeti oko Sunca. Na slici je prikazan NGC6934, samo jedan od oko 150 skupova koji kruže oko našeg Mliječnog Puta.

Udaljen je 50.000 svjetlosnih godina, što, gledano običnim teleskopom, izgleda samo kao bijela mrlja. Gornja slika uhvaćena je legendarnim Hubbleom, koji je svojim 2,4 metarskim zrcalom mrlju pretvorio u svemirski dijamant.

Boje su lažne; ono što vidite kao plavu zapravo je snimljeno kroz crveni filter, a sve crveno je zapravo infracrveno. Same boje nam govore da je većina zvijezda iz ovog skupa manja od našeg Sunca, s tek par crvenih divova, koji svojom posljednjom fazom života pokazuju što će se dogoditi s našom zvijezdom.

Ples svjetova

NASA/JPL/Space Science Institute

Svemirska sonda Cassini kruži oko Saturna još od 2004. godine, pružajući nam prizore tih svjetova koje inače nikada ne bismo vidjeli. Saturnovi mjeseci kruže oko matičnog planeta u gotovo istoj ravnini, pa su ponekad vidljivi jedan iza drugoga, kao u nizu.

Kad je ledena Rhea, drugi najveći mjesec, svoje hladno lice položila na divovski Titan, sveprisutna sonda uhvatila je njihov svemirski zagrljaj. Iako prizor izgleda zastrašujuće, nije bilo opasnosti od sudara: Titan i Rhea udaljeni su više od milijun kilometara. Rhea je prekrivena kraterima svih veličina, dok Titanova gusta atmosfera štiti površinu od znatiželjnih pogleda.

Ako pažljivo pogledate sam rub Titana, vidjet ćete nešto nalik prstenastoj izmaglici: to je sloj sastavljen od metana, etana i benzena. Titanova atmosfera duplo je deblja od Zemljine.

Mjesečev golf teren

NASA/GSFC/Arizona State University

Lunar Reconnaissance Orbiter kruži oko Mjeseca od lipnja 2008. godine, bilježeći slike vrlo visoke kvalitete. Krateri, prastari tokovi lave, planine i klisure fascinantan su uvid u nama najbližeg susjeda, ali ova fotografija kao da nam na vrlo poznat način dočarava koliko se sporo odvijaju promjene na Mjesecu.

Komad stijene, veličine kuće, otkotrljao se niz obližnje brdo i završio u krateru koji izgleda poput rupe na golf terenu. Rub nizbrdice lijepo ocrtavaju manji ostaci kamenja u podnožju. Koliko je milijuna godina prošlo otkad je nešto pokrenulo ovu stijenu i poslalo je u sudbinski pogodak? Kako nije savršeno okrugla, putem je odskakivala, iskorištavajući Mjesečevu nisku gravitaciju, i za sobom ostavila tragove u prašini.

Usporila je kad se skotrljala u ravnicu i pogodila sam rub 60-metarskog kratera. Čini se da ga je zamalo promašila, jer posljednji trag pokazuje da je skoro produžila, prije nego je odlučila odmoriti u hladu. Što se sve krije na ostalih neistraženih 36 milijuna kvadratnih kilometara?

WISE-ovi prašnjavi prstenovi

NASA/JPL-Caltech/UCLA

Kad se god astronomi poigraju nekom novom high-tech igračkom, iznenađenja su neizbježna. WISE (Wide-Field Infrared Survey Explorer) je u pogon stavljen ove godine i od prvog dana šalje zapanjujuće slike drugih svjetova.

NGC1514, sa slike, je umiruća zvijezda, koja je upravo u procesu odbacivanja dijela svoje mase. Slika je izvučena duboko iz infracrvenog spektra i vrlo se razlikuje od slika snimljenih optičkim teleskopom, na kojima izgleda kao disk plavičaste izmaglice. Pomalo je neobjašnjivo zašto vidimo dva prstena, a jedno od ponuđenih objašnjenja je to da najnoviji prsten odbačenog materijala udara u prijašnji, koji je već usporio. Nitko ne zna.

U tome, između ostalog, leži i vrijednost ove slike - tajne su zabavne! Novi i sve napredniji teleskopi nude ih s gotovo svakim snimanjem koje izvrše, a objekti koje smo dosad vidjeli na jedan način sada pokazuju svoju neobičnu drugu stranu.

Izdanci polarnih dina

NASA/JPL/University of Arizona

Ovo nije površina neke bakterijske kulture snimljena mikroskopom. Vjerovali ili ne, radi se o polarnim dinama s Marsa. Moćna HIRISE kamera orbitera koji oblijeće Mars zabilježila je kako roskasta prašina željeznog oksida, hrđa, prekriva sivi bazaltni pijesak.

Slika izgleda bizarno zbog ovih stvarčica nalik izdancima ili pipcima, koje se probijaju kroz pijesak i streme nizbrdo. Teško je pojmiti o čemu se radi dok ne pogledate bliže. Lijevo od središta slike uočit ćete mali oblačić koji kao da lebdi iznad skupine izdanaka. O čemu se radi?

Kako se led u proljeće počinje topiti, odmah se pretvara u plin, što uznemiri pješčane dine i na Marsu započne sezonu lavina. Taj "maleni" oblačić je zapravo promjera nekoliko desetaka metara i ukazuje na to da je orbiter uspio uhvatiti jednu od lavina u akciji. Nakon što sve završi i prašina hrđe se slegne, ostaju ti neobjašnjivi izdanci. Mars i dalje ostaje fantastičan planet i nije čudo da su njegove neobične aktivnosti i pojave mnogi krivo protumačili kao znakove života.

Pakao Sunca, u negativu

Alan Friedman

Sunce, kao najbliža zvijezda, predstavlja i najčešću metu profesionalnih i amaterskih astronoma. Toliko je sjajno da je praktički nemoguće vidjeti previše detalja. Upravo zato, ovaj portret Sunca, koji je snimio Alan Friedman, definitivno je jedan od najfascinantnijih.

Radi se o spoju dvije slike: vanjskog ruba Sunca i zasebno snimljenog diska, koji je invertiran kako bi se dobio negativ. U ovoj verziji, Sunce izgleda pomalo zastrašujuće i jezivo, ali istovremeno elegantno i zanimljivo.

Zvjezdana spirala smrti

ESA/NASA & R. Sahai

Na prvi pogled, ovo izgleda gotovo namješteno, poput neke čudne Photoshop montaže. No, kada se stvar objasni, čovjek još jednom shvati koliko stvarnost može biti fantastična. Spiralna struktura predstavlja prašnjavi vjetar umiruće zvijezde.

Objekt je nazvan AFGL3068, a radi se o binarnoj zvijezdi - dvije zvijezde koje kruže jedna oko druge, u ciklusu od 800 godina. Jedna od njih je crveni div, zvijezda na samrti, i u svemir odbacuje nezamislive količine tamne prašine, koja se omata oko plešućeg para i skriva ih od pogleda.

Kako sustav i dalje rotira, prašina se izbacuje u divovskom spiralnom uzorku, poput vode iz vrtne prskalice. Pod divovski misli se na promjer od oko tri trilijuna kilometara!

Upoznajte Luteciju

ESA 2010 MPS for OSIRIS Team MPS/UPD/LAM/IAA/RSSD/INTA/UPM/DASP/IDA & Emily Lakdawalla

VIše od dva stoljeća asteroidi su za astronome bili samo točkica svjetla na tamnoj pozadini svemira (otud naziv asteroid, što znači "zvjezdolik"). Danas, nakon što smo napravili prve sramežljive svemirske korake, otkrili smo da se radi o golemim stijenama od leda i kamena, pa stvorili robote da nam budu oči na tim dalekim lutalicama.

U srpnju ove godine, svemirska sonda Rosetta proletjela je vrlo blizu asteroida Lutecija i okinula par portreta. Gornja slika snimljena je s najmanje udaljenosti koja je postignuta. Lutecija ima promjer od oko 130 kilometara i ujedno je najveći asteroid koji smo posjetili.

Osim kratera, na površini su uočene i odlomljene gromade kamenja koje drži slaba gravitacija. Ovakvi poduhvati su od iznimne važnosti za čovječanstvo jer o asteroidima znamo vrlo malo, a neki od njih se ponekad nađu i na putanji prema Zemlji. Zamislimo što bi nam učinio udar tijela promjera 130 kilometara.

Sudar asteroida

NASA, ESA, D. Jewitt (UCLA)

U siječnju ove godine, automatizirani teleskop LINEAR snimio je nešto što je ličilo na komet koji kruži oko Sunca. Objekt se nalazio u unutrašnjem asteroidnom pojasu, tek nešto iza orbite Marsa. Cijela je stvar izgledala prilično čudno, pa su astronomi za promatranje iskoristili i Hubble.

Ono što su vidjeli iznenadilo je cijelu astronomsku zajednicu - rezultat silovitog sudara dva asteroida! Nikada prije nije snimljeno ništa slično: pruge svjetla u obliku slova X i 50.000 kilometara dug rep. Daljnjom analizom ustvrđeno je da se u asteroid promjera 150 metara iznenada zaletio manji, promjera tek par metara. Manji objekt ispario je u trenu, a udar se može usporediti s nuklearnom eksplozijom.

Rep se sastoji od kamenčića veličine pijeska ili šljunka, koji su preostali nakon eksplozije, a od asteroida ih gura pritisak Sunčevog zračenja. Promatranjem promjene oblika i veličine ostataka, zaključeno je da je do sudara došlo negdje početkom 2009. godine.

Novi susret sa starim prijateljem

NASA, Hubble Heritage Team, (STScI/AURA), ESA, S. Beckwith (STScI). Dodatna obrada: Robert Gendler

Već na prvi pogled jasno je zašto je M51 zovu i Vrtlog. Dvije isprepletene galaksije vidljive su i običnim dalekozorom, no zbog udaljenosti od 23 milijuna svjetlosnih godina morat ćete pogledati kroz Hubble kako biste dobili bolju sliku.

Završna slika predstavlja spoj četiri različito filtrirane slike, a doradio ih je Robert Gendler, uspješni astrofotograf. Spiralna galaksija gleda ravno prema nama i u njenim krakovima lako je uočiti crvene oblake plina, koji su zapravo rodilišta novih zvijezda. Druga je galaksija patuljasta i nepravilna, a moguće je da je već nekoliko puta prošla ravno kroz veću sestru.

Za nekoliko stotina milijuna godina manje galaksije više neće biti, velika će je proždrijeti i spojiti se s njom. Pretpostavlja se da je i naša matična galaksija već nekoliko puta izvršila "svemirski kanibalizam" nad nekom manjom.

Aurora australis iz svemira

NASA/Expedition 23

Južnu verziju polarne svjetlosti snimili su astronauti naše drage Međunarodne Svemirske Stanice. Nabijene čestice koje jure sa Sunca putuju duž silnica Zemljinog magnetskog polja, neke sjeverno, neke južno. Pri sudaru s atmosferom stvaraju svjetlo, čija boja ovisi o vrsti atoma u koji se čestica zabije. Zelena boja znači smrt kisika.

Ovaj prelijepi fenomen odvija se na visini od 80-160 kilometara, a boja, perspektiva i potpuno izvanzemljaski izgled bili su dovoljni da se i ova fotografija nađe na popisu najboljih za ovu godinu.

Hubbleov 20. rođendan

NASA, ESA, M. Livio & Hubble 20th Anniversary Team (STScI)

Prostor oko Sunca uglavnom je prazan, bez oblaka plina ili mnoštva zvijezda. No, 7500 svjetlosnih godina od nas, u smjeru zviježđa Carina, naletjet ćete na najveće i najsloženije rodilište zvijezda u galaksiji - maglicu Carina.

Ogromne zvijezde koje se ovdje rađaju svojim snažnim zračenjem oblikuju oblake plina koji ih okružuju, stvarajući čudesne i predivne oblike. Tornjeve plina i prašine nagriza svemirska erozija, probijaju ih snažni mlazovi zračenja zvijezda koje izjedaju svoje prašinaste čahure... Sami oblaci osvijetljeni su prvim svjetlom tek stvorenih zvijezda. Upravo zato, astronomi su odlučili 20-godišnjicu Hubbleovog rada proslaviti snimanjem Carine.

Shuttle "jaše" u zalazak i odlazi u povijest

NASA

Na ovoj, gotovo romantičnoj, fotografiji s ISS-a, svatko će prepoznati space shuttle, u ovom slučaju Endeavour. Shuttle i svemirska stanica kružili su brzinom od 8 kilometara u sekundi i do spajanja ih je dijelilo samo nekoliko minuta, kad su zašli na tamnu stranu Zemlje. Zalazak sunca snimljen je s visine od 350 kilometara.

Osim vizualnog dojma, ova je slika ujedno i metafora za umirovljenje shuttlea. Slika je snimljena na pretposljednjoj misiji Endeavoura, čija če posljednja misija značiti i kraj za cijelu flotu. Doba shuttlea je gotovo, letjelice više nikada neće napustiti Zemlju, a još neimenovani raketni sustav ugledat će svjetlo dana.

U međuvremenu, američki će astronauti žicati prijevoz na ruskim raketama. Posljednji let Endeavoura zakazan je za travanj 2011., kada će zaista "odjahati" u suton i pozdraviti se sa svemirskim prostranstvima.

Pobjednička slika 2010: Orion, od glave do pete

Rogelio Andreo

Među tolikim lijepim i zanimljivim slikama, uvijek je teško odabrati najbolju. Ipak, kad je jedan amater, Rogelio Andreo, iz rukava izvukao sliku cijelog Oriona, bilo je jasno da imamo pobjednika.

Lako ćete prepoznati sve zvijezde, od narančastog diva Betelgeza (gore, lijevo), do plavičastog Rigela (dolje, desno) i slavnog Zvjezdanog Pojasa u sredini. Rogelio je za snimanje koristio filter koji propušta svjetlost zvijezda, ali istovremeno naglašava nevjerojatne količine vodika u tom dijelu galaksije. Maglice su gotovo sjajnije od zvijezda!

Uz zvjezdanu ratnicu Bellatrix, svatko će prepoznati i Orionovu maglicu, vidljivu golim okom, iako je udaljena oko 1500 svjetlosnih godina. Pošto je zima, dovoljno je izaći u vedru noć i podići pogled prema nebu, Oriona je gotovo nemoguće ne vidjeti.