Sjećanje na davna ljetovanja
NAŠE JE MORE BILA ... SAVA!
Naša Zemlja postaje sve toplija... Prošlo ljeto
bilo je vruće i sušno, a ni zima zasad nije hladna,
pa vjerojatno ne će biti mnogo snijega. Loše za
skijaše, ali i za poljoprivrednike. Globalno
zatopljavanje prijeti nama svima i za 5-7 godina
posljedice bi mogle biti opasne.
Sunčalište kraj Save (detalj)
Dok razmišljamo o neizvjesnoj budućnosti,
utješno je sjećati se davnih ljeta, od 1950. dalje,
kada smo mi, učenici zagrebačkog Zavoda za
gluhe, ljetovali uz - Savu! Bili smo mladi, sretni, živi.
I skromni!
Došli bismo na Savu, ono malo svoje odjeće i
obuće ostavljali u garderobi, pa laki i slobodni kao
ribe jurnuli u rijeku. Po cijeli dan smo se skitali uz
obalu, kupali... Bili smo nestašni, a najviše smo se
veselili nogometu na dva golića.
Nije bilo problema sa sporazumijevanjem, ni
između nas samih, ni sa čujućim kupačima. Jedini
problem bio je što nismo uvijek imali gumenu loptu,
a ni sportskih šlapa, pa smo često bili bosonogi.
Nogomet nam je bio draži od svega i igrali smo
tamo sve dok Sava nije poplavila grad 1964.
godine. Šteta je bila strašna, mnogi su ostali bez
stana, a dva drvena bazena, privezana uz obalu
(jedan je bio za odrasle - drugi za djecu) odnijela je
poplava!
Radovali smo se kupanju u "našem kupalištu".
Od 1950. dalje mi smo se kupali u uvali preko
Sportskog parka "Mladosti". Voda je bila mirna i
bistra, mogao se čovjek u njoj ogledati. Nedjeljom
smo tamo bili od ranog jutra, a čim bi počele ljetne
školske ferije, poslije podne smo redovito išli na
kupanje. Tu su stariji učili plivati nas mlađe učenike.
Bila je velika radost kad bismo - proplivali! Naše su
cure glumile da idu na bazen "Mladosti". To je tada
bio jedini bazen u gradu i bio je za "elitu"!
Svake godine u kolovozu okupili bismo se u
Zavodu u Ilici na spremanje ogrjeva za zimu, jer
uskoro je bio početak školske godine s hladnijim
danima. Bilo je i šale na naš račun: "Ništa ne
radite... e, sad ćete raditi!" A mi smo bili uzorni,
marljivi mladići!
Kad je naše školovanje završilo, mi smo se
pomalo razišli kao rakova djeca. Ali prijatelje iz
djetinjstva se ne zaboravlja! Evo imena mojih
drugova, kojih se rado sjećam: Dane Ladešić,
Dragan Vidušić, Mijo Hrelić, Rudolf Ivanjko, Ivan
Herega, Milan Dragičević, Stojan Skrobo, Vlado
Facan, Slavko Lulić, Ivo Krznarić, Boro Rajčević,
Marijan Vazdar, Andrija Halec, Ivan Sopčić, Ivan
Žilić, Mato Brnjarski, Ilija Tandarić...a bilo je još
mnogi drugih!
Dragi školski drugovi - svima vam najljepša,
ljudska hvala!
Petar Šakić
Igralište i sunčalište kraj Save (među kupačima ima i gluhih)
Nema komentara:
Objavi komentar